Pit`r Kljep`c na Svit` guor` sedi
reskuštran, pozabliv, počas`n j` trd
a kan m` se pa m`di
z rokam` pobuža
te se naše t`mne guore
če so še t` j` da b` uostale

Pit`r Kljep`c na Svit` guor` sedi
guava m` med uobuak`m` puava
nogi s` pa v Koupo namaka
a z rokam`
z rokam` s` pa m`šice tera.

Ankica Žagar, doma iz Zamosta, dobitnica Goranovega venca in drugih nagrad

Boli tako močno, da ne boš nikoli vedel...

postoji krasna pjesma o razlici izmedju jednog tirana i mnogih, i sta znaci sloboda. davno sam je procitala, i cak se ne mogu sjetiti -- sram me bilo! -- da li je pjesnik bio pakistanac ili koreanac. kad mi ta antologija dodje do ruke, citiracu je.

da spomenem i cestitoga hauarda fasta (posebno preporucujem njegov roman o spartaku).

nisam ironicna ni najmanje: na mom licnom oltaru je uvijek svjecica za broza, iako je previse dobro zivio da bi bio pravi junak.

naravno sve podele su uslovne, ne znam da li da stavim u feminism ili poetry...no nije bitno...ova ppp. nastala je kao proizvod iskustva sa Zenskih studija u BG, pre dve godine, mislim, predavanja Jelisavete Blagojevic, teorija o seksualnosti i telu Dzudit Batler, Mišela Fukoa, Deride i jos mnogih likova i pesnickog rada sa Dubravkom Djuric u AWINu....i fascinacije multipraktik mp3 pleyerima sa najlosijim kvalitetom diktafona i mogucnostima tako obicne ppp...

Jovanotti "Tau"

Tau, kuri esi vienintele pasaulyje, vienintele priezastis,
del kurios ikvepiu ir iskvepiu iki galo kiekviena karta,
kai ziuriu i tave po dienos, pilnos zodziu,
tau tylint viskas pasidaro aisku.
Tau, kuri mane radai kampe sugniauztais kumsciais,
nugara i siena pasiruosusi apsiginti,
nuleistom akim stovejau nusivylusiu eileje,
kai tu mane pakelei kaip kaciuka ir nusinesei su savimi.
Tau as dainuoju daina, nes neturiu nieko
geresnio pasiulyti is to, ka turiu,
imi mano laika ir magija vienu spragtelejimu
pirstu mus skraidina kaip muilo burbulus.
Tau, kuri esi,
paprasciausiai esi,
mano dienu pilnatve,
mano dienu pilnatve.
Tau, kuri esi mano didzioji meile,
ir mano meile didzioji.
Tau, kuri paeme mano gyvenima
ir is jo sukurei daug daugiau.
Tau, kuri man dave laiko jausma
nematuojat,
Tau, kuri esi mano didzioji meile
ir mano meile didzioji.
Tau, kuria maciau verkiant ant mano peties,
tokia trapi, kad galejau nuzudyt nors kiek suspaudes
ir paskui tabe maciau su jega lektuvo
paimant i rankas savo gyvenima ir istraukiant is duobes.
Tau, kuri mane ismoke pazinti sapnus ir nuotykiu mena,
Tau, kuri tiki drasa, bet taip pat baime,
Tau, geriausiam dalykui, kuris man yra atsitikes,
Tau, kuri keitiesi kiekviena diena, bet visada lieki ta pati,
Tau, kuri esi,
paprasciausiai esi,
mano dienu pilnatve,
mano sapnu pilnatve.
Tau, kuri esi,
is esmes esi,
mano sapnu pilnatve,
mano dienu pilnatve.
Tau, kuri sau nepatinka, bet yra stebuklas,
gamtos jegos tavyje susitinka,
esi uola, esi augalas, esi uraganas,
esi horizontas, kuris mane pasitinka, kai as nutolstu.
Tau, kuri yra vienintele drauge, kuria galiu tureti,
vienintele meile, kurios noreciau, jei netureciau salia,
tau, kuri mano gyvenima padare toki grazu, kad noris numirt,
kuri sugeba didziausia sunkuma paversti malonumu.
Tau, kuri yra mano didzioji meile
ir mano meile didzioji,
tau, kuri peme mano gyvenima
ir is jo sukurei daug daugiau,
Tau, kuri davei laiko jausma
nematuojant,
Tau, kuri esi mano didzioji meile
ir mano meile didzioji,
Tau, kuri esi,
paprasciausiai esi,
mano dienu pilnatve,
mano sapnu pilnatve...
tau, kuri esi,
paprasciausiai esi,
mano dienu pakeleive
sapnu pinatve.

Jedan pas me je imao

Nije bio baš uredan

Nije me šetao kad treba

Ali me je hranio

To je bilo dovoljno

Nije me terao da nosim ogrlice

Ne volim ih, nemam uz šta da ih nosim

I to je bilo dobro

Živeli smo zajedno neko vreme

Jednom se popiškio po meni

To već nisam mogla da dozvolim

Šutnula sam ga

On je cvileo

Bilo mi ga je žao

Drugi put me ujeo

Bila sam stvarno ljuta

Plašila sam se da to ne uradi ponovo

Ali oprostila sam mu

Nezahvalni pas

Sad ima neke druge ljude

I kaže mi da želi da se vidimo ponekad

I am afraid not!

I AM AFRAID NOT!

Neću više da se viđam sa psima

"Izgubicemo tu ljepotu ako pratimo zapad. Sta me brine kod globalizacije je da neki vjeruju da je americka kultura nadmocna, dok je mozda cak i najniza kultura na svijetu. Samo zato sto je njihova ekonomija jaka, ne mora znaciti da je i njihov nacin zivota pozeljan."

kamo srece da cujemo tako nesto od sarkozy-a, koji po ironiji sudbine jedva zna beknuti engleski. ali svijecom se moze traziti nas intelektualac ili umjetnik koji zastupa slicno misljenje. volim zaista mnoge pjesme bajage i slicne raje, ali su muzicki ograniceni jer slijede americke formate.

to je poslije dva-tri dobra albuma u umjetnicki grob otjeralo i te pohlepne, rasisticke frajere kod ju-tu (U2). i kad kazem rasisticke, to i mislim, koliko god oni trubili o africi. bono se grlio sa busom i blerom, a za irakom ni straznjicu nije pocesao, jer to nije odgovaralo njegovom fundamentalistickom shvatanju hriscanstva. a na nasem ratu je zaradio dodatni sitnis, pjevajuci srceparajuce rime o bozicnjem drvetu, sto ocigledno nije smetalo politicarima u sarajevu, jer su dobili dobar pr.

jedina americka muzika koja zaista sta vrijedi je bluz, a zna se ko ju je svirao i zasto.

i obavezna recenica ps-a -- ne mozete znati ko sam i sta sam zato sto pisem "hriscanstvo" umjesto "krscanstvo". bozic smatram imperijalnim praznikom koji je uveden da bi privukao sto vise bogatih rimskih zena koje su se dosadjivale, i samim tim taj mi praznik nista ne znaci, pa bio on u decembru ili januaru. takodje ne pripadam islamu jer su mi drazi ludi pjesnici od uspjesnih trgovaca (mada je osoba o kojoj govorim imala mnogo privlacnih osobina). po istom principu ne postujem previse ni budu, jer je zivio trideset godina u slasti i masti prije odricanja.

kuzite sad moj fazon?

Misli sa mnom: nebo Pariza, velika nejesenost...

Kupovasmo srca kod prodavacica cvijeca

Bjehu plava i procvjetase u vodi

Poce padati kisa u nasoj sobici

I dodje nas susjed, Gospodin San, mrsavi covjeculjak

Igrasmo karte, ja izgubih zvijezde ociju

Ti mi posudi svoju kosu -- izgubih i nju, i on nas srusi

Krenuo je izlazeci ka vratima, kisa ga je slijedila

Bili smo mrtvi, a disali smo.

"wir waren tot und konnten atmen"

to jeste,

"bili smo mrtvi, a disali smo."

na svu srecu, takav bol ne traje dugo. postane sjeta, onda odlucnost da nikad ne oprostim onima koji su nas bacili u ponor zla. nacionalistima, oportunistima, zlocincima, sitnim kriminalcima, spekulantima, idiotima. sve sto je dobro i plemenito u svijetu jedva dise...ali cemo prezivjeti.

i nikad, nikad necemo oprostiti svima koji su to napravili, a pogotovo ne bagri koja se sastojala od tudjmana, milosevica, kinkela, klintona, izetbegovica i mnogih drugih znanih i neznanih.

nikad.

The pain of the besieged which is expressed so beautifully in the poem should be a reason for current readers to have unwaivering solidarity with suffering Iraqis and demand action accordingly, but the exigencies of Realpolitik and the building of powerful alliances clearly do not leave any place for such an interpretation. There is yet another convenient justification for those who need it: Herbert himself was rather selective and conventional (less politely expressed: racist and opportunistic) about matters of justice.

***

kad smo se pobrinuli za glupi "disclaimer", da predjemo na moj vrlo skroman i krnjav prevod na osnovu starih zabiljeski iz 1999. godine, kad mi je pri ruci bio poljski rjecnik.

"Izvjestaj iz opsjednutog Grada"

Suvise sam star da nosim oruzje i borim se kao ostali

Oznacili su mi milosrdno nebitnu ulogu hronicara

Zapisujem, a ne znam za koga, istoriju opsjede.

Trebam biti tacan, ali ne znam kad je pocela invazija

Prije dvjesto ljeta ili u decembru, septembru, ili mozda juce u zoru

Svi ovdje patimo od gubitka osjecaja za vrijeme

Ostao nam je jedino osjecaj privrzenosti Gradu

Jos drzimo rusevine svetilista i duhove vrtova i domova

Ako izgubimo rusevine nista nece ostati

Pisem kako uspijem u ritmu beskonacnih sedmica

Ponedjeljak: magacini su pusti jedinica razmjene postade pacov

Utorak: gradonacelnik ubijen od strane nepoznatih napadaca

Srijeda: dogovori o primirju neprijatelj je internirao nase poslanike.

Ne znamo gdje ih drze to znaci da je to mjesto mucenja.

Cetvrtak: nakon burnog sastanka odbijena vecina glasova.

Predlog trgovaca zacinima za bezuslovnu predaju

Petak: pocetak kuge. Subota: pocinio je samoubistvo

N.N. nas nepobjedivi odbranitelj nedjelja: nema vise vode odbili smo

napad na istocnu kapiju zvana brana saveza

Znam da monotono je to sve nikog ne moze dirnuti

Izbjegavam komentare emocije drzim pod kontrolom pisem o cinjenicama

Posebno se one cijene na tudjim trzistima

Ali sa nesto ponosa zelio bih da objavim svijetu

Da smo zahvaljujuci ratu odgojili novu vrstu djece

Nasa djeca ne vole bajke igraju se ubijanja

Na javi i snu mastaju o supi od hljeba i kostiju

Bas kao psi i macke

Uvece volim prosetati po periferiji Grada

Po granici nase nesigurne slobode.

Gledam horde vojnika pod svjetlom

Slusam buku bubnjeva barbarske uzvike

Zaista, nepojmljivo je da se Grad jos brani

Opsjeda je trajala dugo neprijatelji se sigurno smjenjuju

Nista ih ne ujedinjuje sem zelje da nas istrijebe

Goti Tatari Svedi trupe Cara pukovi Bozjeg Preobrazenja*

Ko ih moze izbrojati

Boje njihovih barjaka se mijenjaju kao sume na horizontu

Od delikatne pticje zute boje u proljece preko zelene i crvene do crne boje zime

I uvece oslobodjen od cinjenica mogu pomisliti

O dalekim davnim stvarima na primjer o nasim

Saveznicima sa druge strane mora znam da iskreno suosjecaju

Salju nam brasno mast vrece utjehe i dobrih savjeta

Ni ne znaju da su nas njihovi ocevi izdali

Nasi bivsi saveznici u casu druge apokalipse

Njihovi sinovi su bez krivice zaslusuju nasu zahvalnost i zato i jesmo zahvalni

Oni nisu dozivjeli opsjedu dugu kao vjecnost

Oni koje je nesreca dotakla su uvijek sami

Oni koji brane Dalaj Lamu Kurdi Afganski brdjani

Sad dok pisem one rijeci oni koji su za pomirenje

Su nadjacali nad strankom nesalomljivih

Normalno je oklijevanje sudbina jos se vaze

Groblja rastu broj odbrambenika je manji

Ali odbrana traje i trajace do kraja

I ako Grad padne a pobjegne jedan covjek

On ce nositi Grad u sebi na putevima progonstva

On ce biti Grad

Gledamo u lice gladi lice vatre lice smrti

Najgore od svega – lice prevare

I samo su jos nasi snovi ostali nepokoreni.

Z. Herbert

*Odnosi se na Lk 9, 28-36. Nemojte iz toga iznositi zakljucke o mojoj religioznoj pripadnosti, jer o njoj jos ni rijeci nisam napisala u ovom blogu, a kao i svaki pristojni Bosanac sam izmijesana do dobrog, ne zlog, boga.

Spomenula sam Ismail Kadare-a. Ovdje je znatno gori slucaj, cuveni poljski pjesnik Zbigniew Herbert, ciju godinu sad slave u Poljskoj. Sto vise citam o njemu, to mi se vise gadi kao osoba. Ne samo da je provincijalac, nego i reakcionaran i veliki rasista, koji je vjerovao da se crnci koji prave probleme trebaju poslati nazad u Afriku (jednom onomatopejskom rijecju -- bljak).

Tu ogranicenost i rasizam sad vidim i u njegovoj najpoznatijoj pjesmi. Postala sam cinicna, jer znam da se u njoj krije anti-ruska propaganda, i da se moze procitati na gomilu nacina -- tu su nacini koji ne iskljucuju one koje su zaista propatili, kao posebno nasi ljudi u sarajevu i velikom mjerom i nasi ljudi u beogradu koji su bombardirani -- ma sta vi rekli, u oba slucaja oni sa velikim guzicama i foteljama nisu stradali, i svi snosimo posljedice tog zla. tu su i odvratni nacini interpretacije -- recimo, nacista u berlinu u maju 1945. bi obozavao ovu pjesmu (i u tom slucaju, rusi su azijske horde). iz postova zadnjih par dana se vidi i koliko ne cijenim dalaj lamu i slicne placenike.

Medjutim, kad sam je prvi put procitala, dovela me do suza. Posebno zavrsetak, koji sam identificirala sa izgubljenom Jugom -- onom koja je umrla 1991. godine.

"i jeśli Miasto padnie a ocaleje jeden
on będzie niósł Miasto w sobie po drogach wygnania
on będzie Miasto

patrzymy w twarz głodu twarz ognia twarz śmierci
najgorszą ze wszystkich - twarz zdrady

i tylko sny nasze nie zostały upokorzone"

slabo znam poljski, ali sam se sa malim rjecnikom Langenscheidta izborila da je otprilike prevedem...pogledajte iduci post. cijenim ispravke, ali necu promijeniti svoje misljenje o samom pjesniku. ovdje je original.

Ne, ljubav nije mrtva

Ne, ljubav nije mrtva u ovom srcu, ovim ocima i ovim ustima koje su proglasavale da je njena sahrana pocela.
Slusajte, dosta je meni slikovitosti, boja i sarma.
Ja volim ljubav, njenu njeznost i okrutnost.
Moja ljubav samo jedno ime i jedan oblik ima.
Sve prolazi. Druge neke usne se lijepe na ove.
Moja ljubav samo jedno ime i jedan oblik ima.
I ti, koja si oblik i ime moje ljubavi,
Ako se jednog dana sjetis
Jednog dana na moru izmedju Amerike i Evrope,
U casu kada konacni sjaj sunca se odrazava na nemirnoj povrsini talasa, ili pak u olujnoj noci na selu pod nekim drvetom,
ili u brzom autu
Jednog jutra u proljece na bulevaru Malerb,
Jednog kisnog dana,
U zoru prije nego sto legnes,
Reci sebi, naredjujem to tvom poznatom duhu, da sam jedini bio koji te volio jos i vise i steta je sto to nisi znala
Reci sebi da ne treba zaliti stvari: Ronsar prije mene i Bodler su pjevali o kajanju starih zena i mrtvih koje su prezirale najcistiju ljubav,
A ti, kad umres,
Bices lijepa i vjecno pozeljna.
Ja cu biti vec mrtav, potpuno zatvoren u tvoje besmrtno tijelo, tvoju iznenadjujucu sliku, zauvijek tu medju stalnim cudima zivota i vjecnosti,
ali ako budem ziv
Tvoj glas i naglasak, tvoj pogled i sjaj,
Tvoj miris, miris tvoje kose i mnogo jos sta zivjece u meni,
U meni koji nisam ni Ronsar ni Bodler
Ja koji sam Rober Desno, i koji, jer sam te poznavao i volio,
Sam dostojan njih.
Ja koji sam Rober Desno jer sam te volio
I ne zelim da me se sjecaju po bilo cemu drugom na ovoj prezrenoj zemlji.

Tu les chiens aboyer?

Oblaže se strast koju performira kroz celodnevna pražnjenja. Nalazi je na neverovatnim mestima kako stoji ispred peščanog kaligrafskog kalupa i zaoštrenim krajem štapa prošarava sudbiski garabato. Kroz godišnja doba njenih želja struji ikonički Nalik u potrazi za njenom trijagramskom kombinacijom; da bi bio bilo gde van sveta on mora biti beskrajno zemaljski raznovrstan, mora živeti žilama flosa, zabijati se životinjama u organe, mora se polomiti u tečnoj kresti nemogućeg doma. Kao takav, on je inventor Ambijenta, sakralni trkač, zadovoljan i šćućuren gorostas, ameba na promaji nenametljivog, puštaoc svetlosnih traka koje nalaze nju...

Ne, on nije u ljubavi, on je u mnogo suptilnijem hodniku potrebe.. on hoda zaslepljujuće i blistavo odzvanja zvukom metalnih peta...Tako lupkajući, on otvara njena nalazišta u obliku mrkozlatastog dazlinga: ona ispunjava smrt, ali pritom ne sumrači život...

San Blasteričnih ravni

Kao da sam mali, iz niske decibelske pentralice sve se povlačilo u tišinu, svaki od pasa koji su gledali u pravcu U imali su po jednu hramljivu nogu...

Okolina je sva bila plastelinska, sve je o sebi vodilo računa, iako je dvogrbi huk sna grabio, ne delujući samo na prostor. Sve je bilo nepokretno i sve se obnavljalo. Disalo je, ali samo radi pojave udomljenih sablasti koje ne žele biti prepoznate... Ja sam disao plućima prizora, no to i nisam bio ja, prizor je prizorom kvadrirao i respirirao - pozivao je let krvavih odrezaka u jatu... Horizont je postupno i neusklađeno širio izdubljivanja, inficirao je preko meskalinskog prisustva varioličnu tišinu. Najednom, skup živih posetilaca učestvuje u opsadi, sakuplja moje podatke sasvim jasno i slika trenutno postaje ophrvana piskavim, belošumno migrenskim bolom... Počinje leteća igra raskomadanih derviša u njihovoj morbidnoj moći da rasipaju žutilo; najednom, shvatam da me ti komadi prskaju mokraćom životinje koja je žrtvovana. Disanje se zaključalo. Ta je životinja bila kužna, u stvari, moje kardije su je prizvale da bi je podvalile.

Ja ližem. Svejedno kome.

Kojim se sportom baviš?

On je maštovit, seksualno dromoiruptivan, mnogi ga jednostavno obožavaju jer je on zanimljiv, lep, zbunjen, nedostižan, inhibirajući, konverzan, prenosiv, učtiv i bezobrazan...kod njega možete voleti sve, samo ukoliko napustite vezivno tkivo njegovih osobina ponaosob. Ali ako njega shvatite kao konkluzivni splet raspoloživih zakona koji dopiru iz vašeg raspoloženja, onda ćete vi biti na gubitku. Tada ćete videti veoma komplikovano demonsko opovrgavanje inteligencije koja najednom postaje površna. Kakvo razočarenje! On je bio savršeno satkan od slabosti koje je jedino on dovodio u stalno u upitnost, ciljajući zapravo na vaše propuste opovrgavajući vam metod, zamerati vam na vlasništvu nepreispitanih pulzija, razoriće vam estetski konformizam, način na koji držite šoljicu kafe, posunovratiće vam govor u nebitno od kojeg toliko bežite ili ne...bež......

On je izazov, nesportski u strukturama ponašanja, ali u svojoj tajni je dobar otac, pažljiv suprug, ruka koja eliminiše okolinu. On demontira unutrašnjost i njene motive. On primenjuje ovaj Ničeov geg, kao što je on njega sa apetitom mazao na sopstvenu slabost sraslu sa verom poput ohlađene lave. Njega možete lako naći na adresi: Luminocentrični terarijum br. 16. U tom stanu se događa skenerski halo, ESP planete.

Još samo ovo: a ko je on?